Svuda po malo

Dragi moji, dugo me nije bilo.
Posljednjih mjeseci mnogo sam putovala, puno radila i jako malo pravila kolače. Što se moglo i primjetiti po mom neaktivnom blogu. Ali sada je vrijeme da s vama podijelim dio svojih dogodovština od ovog ljeta i jeseni, te nastavim gdje sam stala- u svijetu slastica.




Dakle, većinu ljeta 2013 provela sam u Crnoj Gori, zemlji koju sam zaista zavoljela i u kojoj sam se dovoljno udomaćila da bih joj se uvijek s veseljem vraćala. Hrvatska obala uvijek će mi biti na prvom mjestu, ali ne mogu reći da nisam uživala obilazeći plaže Crne Gore, uživajući u Budvanskim noćima i uvijek zanimljivim radnim danima u hotelskom naselju koje sam polako počela nazivati "svojim".

 

U želji za putovanjima, nekako mi do sad nikad nije na pamet padala Crna Gora, i da me put ove godine nije odveo u Budvu, bilo bi mi žao što sam zanemarivala taj južni dio nakon naše Dalmacije.

Dakako, kad sam već u Crnoj Gori, bila bi silna šteta ne posjetiti i tek par sati udaljenu Albaniju, u koju se vjerojatno nikad ne bih uputila sama, da u Tirani nisam imala prijateljicu koju sam silno htjela posjetiti.

Najluđi doživljaji vezani su zapravo uz moj povratak, koji nije bio nimalo lak, jer Albanija nema osobito razvijen međugradski prijevoz, a kamoli internacionalni, tako da do zadnjeg trena nisam znala hoću li uspjeti naći prijevoz iz Albanije preko granice u Crnu Goru na posljednji bus za Hrvatsku. No samo jedno takvo iskustvo i odjednom sam puna brojeva telefona za idući put, da znam kome se obratiti.  No tih par dana u Albaniji za mene su bili izazov i jer je to prva zemlja koju sam posjetila, a da ne govorim ni riječi njihovog jezika. Učila sam kako praviti razna peciva, degustirala razne fine stvari, obišla čitav centar grada pješke (a centar Tirane je zaaaista velik) i naravno, družila se s prijateljicom, njenom obitelji i prijateljima, koji su me predivno ugostili.

Niti mjesec dana nakon Albanije, put me povukao na vikend u Beogradu.

U njemu sam već bila, ali nikad ga nisam ovako temeljito obišla i upoznala. U Beogradu se svuda zaista fino (i konkretno) jede, ali nitko me začudo nije mogao uputiti u dobru slastičarnicu, tako da to ostavljam za neki drugi put.. jer sigurna sam da ih ima. Najluđi događaj s ovog putovanja bilo je svakako to što smo odlučile posjetiti Kuću cveća baš na dan velike utakmice Partizana i Crvene zvezde.. i naravno, naletile na policijsku barikadu.. koja nas prvi tren nije htjela pustiti dalje.. a nakon upornog nagovaranja mojih frendica, na kraju su nas čak i otpratili gotovo do same Kuće.

Nakon Beograda, stiglo je predbožićno razdoblje koje je najbolje iskoristiti odlaskom u uvijek predivni predbožićni Beč.

Išla nas je nešto veća grupica, pa smo se u trenucima gubili i nalazili, ali jedan od najveselijih nalazaka bio je svakako s Helenom s bloga Marina kuharica za djecu, s kojom se već dugo čujem i koja mi je kroz svo ovo vrijeme bloganja strašno prirasla srcu. Još jedna blogerica pravila mi je društvo u Beču, Mateja a.k.a. Ms Bakery.. i taj dan razgledavanja i silnih božićnih štandova pretvorio se u puno hodanja, fotki, hrane i pića..  a ispalo je i da nisu baš svi ljubitelji punča kao ja.. go figure!

I da bismo godinu završili u stilu u kojem smo je i započeli, uslijedilo je i posljednje prošlogodišnje putovanje- ponovo u Crnu Goru, ovog puta u Petrovac, u kojem smo u sklopu novogodišnjeg programa hotela Palas organizirali dječji novogodišnji program i doček.

 Bilo je veselo, bilo je naporno, ali pred koji dan svi smo se živi (i umorni) vratili kući.

I sad slijedi mala pauza. Kad ljudi počinju komentirati da me nikad nema doma, moram se zamisliti. I zaista me nema.
Pa stoga već ovaj tjedan krećem s finim desertima, ali i ponekim eventima koje od silnog nebivanja uz kompjutor jednostavno nisam stigla objaviti.

Družit ćemo se!