My travel to - Sao Vicente, Mindelo - Cape Verde

 Posljednjih 6 mjeseci provela sam radeći na kruzeru, putujući Europom i Afrikom. Posao iz snova odveo me na mjesta o kojima sam čitala i maštala, ali i na neka za koja nisam znala niti da postoje.
Mindelo je jedno od mjesta za koje, moram priznati, nisam nikada čula.

Tokom putovanja, moj vjerni prijatelji fotoaparat i mobitel pratili su me svuda.. i nakon stotog pregledavanja fotografija s putovanja, odlučih nešto napraviti s njima, staviti ih online, s vama podijeliti i priče, doživljaje, hranu, ljude.. Prvi na redu je otok Sao Vicente i grad Mindelo.

Mindelo je  glavni grad otoka Sao Vicente, koji pripada afričkom otočju Kapverde (Wikipedija kaže da se po naški naziva Zelenortska Republika, na engleskom - Cape Verde). Ova republika nekada je bila jedna od portugalskih kolonija, a neovisna je oko 40 godina. Službeni jezik im je portugalski, no zbog mješanja portugalaca s afrikancima, mješao se i jezik, tako da je neslužbeni jezik "kreolski".

Ako ste ikada čuli za pjevačicu Cesariu Evoru, onda je vrijeme da naučimo i odakle dolazi - iz Mindela.

U šetnji gradom, koju sam sa svojim gostima odradila 20-ak puta, navikla sam na sve ono što bi moje goste u prvi tren plašilo ili iznenadilo. Svađe ribara pri preprodaji ribe, žene na tržnici koje se skrivaju od fotoobjektiva, savršena, sočna banana za 5 centi, kreolska glazba koja dolazi iz trgovina, pijesak u očima, dopola sagrađene kuće po čitavom, suhom i pješčanom otoku..

Tek nekoliko minuta van grada, nalaze se i neke od najljepših pješčanih plaža, po kojima su Kapverdi također poznati.. Bijeli pjesak koji stiže vjetrom iz Sahare potpuni je kontrast crnim vulkanskim planinama.. Crno-bijeli svijet.

 Kuće koje nalazimo u glavnim ulicama tamo su još od kolonijalnih vremena, izgrađene ili od portugalaca ili od britanaca, koji su Mindelo koristili kao luku iz koje su trgovali ugljenom. Britanci su izgradili skoro sve kuće u glavnoj ulici, a portugalci, da bi pokazali tko je tu šef, usred glavne ulice podigli su repliku lisabonskog Belem tornja. Tamo stoji još i danas, odmah uz tržnicu ribom. S njega je uslikana i iduća fotka:

Britanske kuće lako se prepoznaju i po intenzivnijim fasadama od onih pastelnih, kolonijalnih portugalskih. Kapverđani i dalje održavaju intenzivne boje fasada koje im simboliziraju nadu i vjeru u život.

 

Tržnice su također dio tradicije života Kapverđana. Na njima ćete vidjeti gotovo isključivo žene, bilo da je riječ o tržnici ribe, povrća i voća ili haljina i grudnjaka. Od rano ujutro, do kasno poslijepodne, dolaze zajedno s djecom, koja se pored tržnice čitav dan igraju. Žene još uvijek proizvode koje prodaju nose na glavi, kao i oduvijek u prošlosti.

Ipak, niti jedan prolazak kroz ovaj grad nije bio identičan. Za to su se potrudili i vodiči s kojima smo radili. Mladi ljudi koji svoj posao rade sa željom i srcem, opušteni, veseli i puni informacija.

Naravno, na meni je bilo informacije samo prevoditi, no nakon što 4. put prolazim istom rutom, a jedna te ista statua dobiva već četvrto, različito značenje, i ja sam počela učiti i zanimati se o tome što pričam. Danas je moje znanje o Kapverdima čitava enciklopedija- imena, godine, hrana, glazba, ljudi, običaji, znamenitosti, povijest..

A pošto ih veže slična povijest, dio informacija ostavila sam i za idući post o Kapverdima - o otoku Santiago.

Naučila sam skoro sve osim toga kako se nazivaju po hrvatski i kako ih deklinirati (otud nastade moje -Kapverđani), a vjerujem i da ih neću zaboraviti dok sam živa. I da mi sve propadne, uvijek se mogu vratiti i biti turistički vodič, unovčiti svoje znanje.