Praia, Santiago - Cape Verde

Putovati svijetom zvuči tako avanturistično i misteriozno, a zapravo pojma nemamo što mislimo i želimo pod time. Da me netko prije godinu, dvije, pet ili osam pitao da li ću se jednog dana naći u Africi i stajati na trgu na kojem su se stoljećima prodavali robovi, na njemačkom ljudima objašnjavati da ne diraju pse ili se kupati na azurno plavim pješčanim plažama, vjerojatno bih rekla samo- PLAŽA! 

Putovanja su iskustva s kojima moraš prihvatiti sve što dobiješ. A svašta dođe u tom jednom paketu, često nije ono što si očekivao, ali na kraju se pokaže da je i puno više nego što bi si ikad mogao predočiti i poželjeti. 

Moja najzanimljivija i najbogatija sjećanja na Kapverde (Zelenortska Republika / Cape Verde) vezana su uglavnom uz otok Santiago. Praia je glavni i najveći grad Kapverdea, a pripada južnom otočju ("ispod vjetra") bogate povijesti i predivnih ljudi. 

Moja prijateljica Mami iz Cidade Velha koja me svaki put dočekivala s velikim zagrljajem i osmjehom.. 

Na ovaj otok sam se rado vraćala jer smo uvijek bili dočekivani i otpraćani nevjerojatnom toplinom. Djeca koja bi se skupljala oko tržnice vukla bi nas da se slikamo, žene na tržnici bile bi ponosne kad bismo baš od njih kupili grog, banane ili kavu - nacionalne simbol-proizvode. 

Na ovom otoku prvi sam put pojela svježu, s drveta ubranu marakuju, a prilikom jednog od dolazaka, vodič mi je naručio njihovo nacionalno jelo, o kojem smo uvijek samo slušali. 

Cachupa (kačupa) je nešto kao naše grah varivo, s kuhanim grahom, kukuruzom i sličnim grahoricama, koje može biti bogata kačupa (s mesom) ili siromašna kačupa (s ribom- pošto im je riba daleko pristupačnija i jeftinija od mesa). To je, nakon mjeseci boravka na brodu, bio prvi obrok kao da ga je moja mama skuhala.

Probali smo i grog, piće starih gusara, pravljeno od šećerne trske, a vidjeli i kako se proizvodi, na starinski način - zaveži vola i tjeraj ga u krug. Grog sam zamišljala kao sve samo ne djedovu šljivovicu, ali i ova rakija je dobro prolazila kod naših gostiju. Veličanstven je trenutak kada ljude, koje s broda pamtiš kao čistunce koji nebi dvaput ni iza sebe iz iste čaše pili, vidiš kako bez razmišljanja vuku grog iz jedne te iste improvizirane posudice. Grog je postao drugo ime za hrabrost.

Tržnice su mjesto gdje se sve događa, krcate, šarene, žive i glasne. Ovdje nećete vidjeti jaja ili svježe meso u frižideru, štoviše- prije ćete ga vidjeti na glavi žene koja ga prodaje na ulici. Ukoliko poželite svježe zaklano pile, žene će vam to rado učiniti tamo na licu mjesta pred vama.. Štoviše, nekoliko puta prisustvovali smo velikim "kolinjama" usred ulice, gdje se svira, pleše, pjeva i slavi. Većina naših gostiju bila je šokirana i preplašena, susrećući se s nečim tako "tradicionalnim". 

Žena na glavi nosi šećernu trsku, koju svi rado žvaču. Zbilja je sočna i slatka, a navodno i zaslužna za njihove predivne bijele zube.

Da, i mi smo u prvi tren krenuli brojati koliko ih nosi.. i onda preračunavati koliko je to u eurima.

Iako kreolski jezik ne znam, bez problema sam se razumjevala sa ženama na tržnici, koje bi mi dale i da probam ono što ne poznajem. Nikad do tada nisam probala tamarind - slatkiš smješten u ljusku, s velikim košticama, ljepljiv kao datulje, ali meni potpuno nepoznatog slatko-kiselog okusa. Od tamarinda prave i prirodne slatkiše, koje nažalost nisam smjela ponijeti sa sobom na brod.

Slatkiši od tamarinda

Kada ljudi mirisom opisuju tržnice, najčešće koriste pridjeve uz koje ti voda potjera na usta. Ove tržnice nisu mirisale na svježe voće i začine - prije na silinu ljudi, meso, jeftinu plastiku i pse. Nije bilo bajkovito kao što to dočaravaju u dokumentarcima, ali bilo je stvarno.. i samim time posebno.

Praia je i dio velike povijesti vezane uz trgovanje robovima. Stari grad- Cidade Velha prvo je europsko kolonijalno naselje u tropima. Portugalci i britanci izgradili su tamo i prvu civiliziranu ulicu u čitavoj zapadnoj Africi, tzv. Rua de Banana (Ulica Banana), tako nazvanu jer je sagrađena u obliku banane. U toj ulici nalaze se i prve kamene kućice sagrađene za europljane, krovova prekrivenih listovima šećerne trske i banane. 

U njenom nastavku protezala se Ribeira Grande, zelena oaza između planina koju su robovi s kopnene Afrike obrađivali u plantaže. Pored obale grada nalazi se i trg sa Stupom srama, mjesto gdje su se prodavali i u svijet razvozili robovi iz raznih dijelova Afrike. Ovaj grad, danas pod zaštitom UNESCO-a, iza sebe krije dugu povijest ne samo muke, nego i jakih ljudi.

Ribeira grande, dolina koja i danas služi za poljoprivredne usjeve

No one predivne, pješčane plaže i azurno more nisu bile samo fatamorgana. Put me naveo i prema Tarrafalu, gradu na samom sjeveru Santiaga, poznatom upravo po savršenoj plaži. 

Ovdje bih se sastala s kolegama roniocima, otplivala đir u predivno čistom  moru, pa si naručila kokos ili caipirinhu na malom štandu kod vesele talijanke Rose koja se, lutajući svijetom, našla i zaljubila upravo u Tarrafalu.. 

(Roza, ako čitaš, fale mi tvoji nespretno, ali sa srcem rađeni kokteli i bujica riječi na talijanskom, otkad si saznala da te razumijem).

Nisam znala što da očekujem od Kapverdea, ali možda i bolje da nisam. 

Razuvjerili bi me svakako, jer dobila sam puno više nego što sam mogla očekivati i zamisliti - realne uspomene, stvarne ljude i poštovanje za ono što ne poznajem.